Nije me ponovno bilo neko vrijeme, ali eto svratim ja tu i tamo škicnuti kaj ima novoga na vašim blogovima. Zašto ne pišem? Nemam inspiracije, osim kada su teme aktualna situacija, vlada, prosvjedi, nezaposlenost, nikakva budućnost, itd. Pa onda rađe neću pisati, čekat ću da mi totalno puknu živci pa da složim jedan, onako, "simptičan" tekst....

Ja sam vam počela raditi u segmentu wellnessa, i nije mi loše... sama sam svoj šef, mogu zaraditi malo, a mogu i puno, ovisno koliko se potrudim, i super je...  Zbilja u ovo vrijeme krize i nemogućnosti zapošljavanja stvarno svima preporučam isto... bdw ak nekog slučajno zanima vid dodatnog ili osnovnog posla, nek se javi porukom.

Svadba se polako bliži... sve smo poriješavali, izrezerviravali (jel ovo gramatički ispravna riječ???), sad samo odbrojavamo dane... još pet mjeseci... Jako se veselim dragi moji... Nekako ova godina mi je onak, ključna... nekako se sve polako slaže na svoje mjesto. I moram vam reći da uživam u životu, iako si još uvijek dopustim da me neke stvari izbace iz takta... al ja sam vam takva... pazim na svoje drage osobe, i kada im netko čini nešto loše, ja ne mogu sjediti sa strane prekriženih ruku. Takvi smo vam mi bikovi... kaj ćete... Ali generalno, vrlo sam sretna... I bilo je vrijeme! :)

Sad vas pozdravljam, uživajte mi u ostatku ovog lijepog sunčanog dana!

Sve vas ljubi pčelica!

Pozz!

Izgleda da je naša „sposobna“ Vlada odlučila nakon uspješne akcije „kupujmo hrvatsko“ pokrenuti novu akciju, pod imenom “PRODAJMO HRVATSKO“. Naime, kako piše Večernjak, kako bi napunili rupe, pardon rupetine u proračunu, Vlada planira prodati još ovo malo poduzeća što je, zasada, u hrvatskom vlašnistvu, kao što su Croatia Osiguranje, HPB, HEP, Janaf. Ali, kako nova ministrica kaže, prodalo bi se putem IPO-a, ili nekom strateškom partneru/ulagaču.

 Mislim da svako s bar jednom sivom stanicom može zaključiti kako je ovo još jedan nelogičan i neuk potez naše drage Vlade, jer time sigurno neće popuniti provalije u proračunu, koje su nastale jer su se toliko nakrali da je to neviđeno, samo će se rasprodati i ovo malo hrvatskog što je ostalo. Pitam ja vas, a šta će napraviti kada se i to proda? Što je sljedeće na redu? Otoci, gradovi, voda, energenti, zrak, ljudi??? Što je sljedeće???

 Pun mi je više kufer ove nesposobnosti naših vrlih „stručnjaka“ po ministarstvima koji svoj posao ili ne znaju ili ne žele raditi. Mislim da je točan odgovor oboje navedeno. Gadi mi se kad vidim što su napravili od naše predivne zemlje koja ima toliko nevjerojatnog potencijala. Samo ima glupu vlast. Koja će ju uništiti do kraja. Popiti joj i zadnju kap krvi na slamčicu.

 I što nam ostaje? Kakva nas budućnost čeka? Još više nezaposlenih (kao da nas nije dosta), potpuni kolaps ionako slabe proizvodnje i kompletne ekonomije, država blokira račune poduzeća jer ne plaćaju porez, a upravo državne firme tim istim poduzećima duguju nemale svote, zakon tu privatni sektor ne štiti, ono malo zaposlenih neće moći podnijeti teret države jer privatni sektor ne može namiriti troškove javnog sektora, sve će prodati strancima za siću... i gdje to nas ostavlja? Bit ćemo robovi strancima koji će ionako gurati svoje interese... Jednom kad pokupuju sve što imamo, neće nabavljati npr. uredski pribor ili namještaj od naših poduzeća, nego od poduzeća iz svojih zemalja, što se već i događa... Ostat ćemo na milost i nemilost stranaca.

 Što nama onda preostaje? kakva nam je budućnost?? Ja ju ne vidim, bar ne svijetlu... Sigurna sam da negdje postoje ljudi koji znaju i koji bi mogli izvući ovu zemlju iz ponora u koji su nas doveli, ali tih ljudi nema nigdje na vidiku. Ja volim svoju zemlju, i ne sviđa mi se pomisao da će biti u rukama stranaca koji će s njom radit što god hoće. Gdje je moja budućnost u ovoj zemlji? A moje djece? A njihove djece?

 A možda smo si i sami krivi. Možda se i Hrvatskoj treba dogoditi Grčka ili Tunis. Možda bi to pomaklo neke stvari. Ali čisto sumnjam... Mi smo vrlo specifična zemlja, i možda jedina u svijetu koja ne cijeni to što ima. I sada zbog takvog nonšalantnog ponašanja gubimo sve... Na kraju ćemo izgubiti i slobodu. A toliko toga se moglo napraviti...

 I za kraj, jedna priča koje se ovih dana često sjetim, i koja je potpuno istinita:

 Kada je Bog dijelio zemlje ljudima, Hrvati ko Hrvati su došli zadnji i upitali Boga da li mu je ostalo još nešto. On im je na to odgovorio: „Ostavio sam sebi najljepši dio, pravi dragulj, ali evo dat ću vam ga“.

 I što smo mi učinili s tim???

Na dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva za školu za djecu sa posebnim potrebama, otac jednog od učenika podijelio je sa prisutnima priču koju neće zaboraviti nitko tko je tada bio prisutan tom događaju. Zahvalio je školi i njenom predanom osoblju, te nastavio:

"Ukoliko nije ometana vanjskim utjecajima, sve što priroda stvori je savršeno kreirano.

Ali moj sin Siniša ne može naučiti sve one stvari koje mogu druga djeca. Nije u stanju razumjeti i napraviti sve ono što i njegovi vršnjaci. Gdje je tu prirodni poredak stvari, kada se radi o mom sinu?"

Svi prisutni su utihnuli.

Otac je nastavio: "Vjerujem da se, kada tjelesno i mentalno invalidno dijete, poput mog Siniše, dođe na svijet, prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama javi i pokaže, i to u vidu načina na koji drugi ljudi tretiraju to dijete."Potom je nastavio priču.

Siniša i njegov otac šetali su pored parka, gdje su neki dječaci, koje je Siniša inače poznavao, na terenu igrali nogomet. Siniša je upitao oca:

"Što misliš, tata, da li bi me pustili da igram s njima?"

Sinišin otac je znao da većina dječaka ne bi željela da netko kao Siniša igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dozvole da zaigra, i koliko bi mu to samo dalo toliko potrebni osjećaj pripadnosti i samopouzdanja,
uvjerenje da ga društvo prihvaća unatoč njegovom invaliditetu.

Sinišin otac je prišao jednom od dječaka pored aut-linije i upitao (ne očekujući previše) bi li i Siniša mogao zaigrati s njima. Dječak se u nevjerici okrenuo prema igralištu i rekao: "Znate što, gospodine, mi gubimo sa 4 : 1, a bliži se i kraj drugog poluvremena. Pa, ..., može, nek igra za našu ekipu, pokušat ćemo ga postaviti na poziciju lijevog beka."

Siniša se malo namučio hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmjehom obukao dres svog tima. Otac ga je ozaren gledao sa majušnom suzom u oku i osjećajem rastuće topline u grudima. Dječaci su mogli jasno vidjeti i osjetiti sreću ovog čovjeka, ganutog oca koji  radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihov tim.

Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je dala gol iz jedne brze kontre, ali je još uvijek gubila sa dva gola razlike. Siniša je pokrivao lijevu stranu terena. Iako nikakve akcije tuda nisu išle, on je očito bio u euforičnom raspoloženju jer je dobio priliku DA BUDE u igri, na travnatom tepihu; razvukao je osmijeh od uha do uha, dok mu je otac mahao sa tribine.

U samoj završnici Sinišina ekipa je opet postigla gol, dakle, gubila je samo sa 4 : 3 !

Sada, s jednim golom u minusu, smiješila im se prilika za eventualno izjednačenje u dodatnom vremenu od 5 minuta. I zaista, dosuđen je penal za Sinišin tim i dječaci su se dogovarali tko će ga izvesti. Netko je imao ideju da puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube utakmicu !? Na opće iznenađenje - Siniši su ipak dali loptu ! Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer Siniša nije ni znao ni mogao ni pravilno šutirati, a kamo li da pogodi okvir gola i da prevari golmana. Ipak, kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman je, shvativši da Sinišina ekipa svjesno riskira poraz radi tog jednog jedinstvenog trenutka u Sinišinom životu, odlučio baciti se na pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu. Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i ... traljavo zakvačio loptu, koja je polako krenula ka suprotnoj stativi. Utakmica bi u ovom trenutku bila praktično riješena, jer je lopta bila spora i većina protivničkih igrača bi je mogla sustići. Međutim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledaoci povikaše: "Siniša, Siniša, trči za njom, Siniša, trči, stigni je, stigni !!! Trči, trči, i pukni je u mrežu !!!"

Nikada prije u svom životu Siniša nije toliko brzo trčao. Uspio je, jedva, stići do nje prije nego je završila u gol-autu.Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao da vidi što će dalje. Svi povikaše: "Šutni je, šutni je u gol !!!"

Uhvativši dah, Siniša je vidno potresen, naprežući zadnje snage, kao u nekom deliriju, nekako umirio loptu, zahvatio je unutrašnjom stranom stopala i ... i smjestio je u mrežu!!! Muk, ... , a onda provala ... prasak - svi skočiše:

Siniša, Siniša, bravo, Siniša !!!'

Zajapurenom i preneraženom Siniši priskočiše svi suigrači, grleći ga, ljubeći ga i slaveći ga kao heroja koji je spasio svoj tim od poraza.

"Tog dana ...", završavajući svoju priču s drhtajem u glasu potreseni otac, dok su mu suze kotrljale niz lice, "... dječaci obiju ekipa donijeli su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet."

Siniša nije preživio do slijedećeg ljeta. Umro je još iste zime, nikada ne zaboravivši da je bio heroj, da je zbog toga njegov otac bio presretan i pamteći kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grlivši ga i plačući od sreće!

 Dragi moji, ova priča me toliko dirnula, kao malokoja, i natjerala me da razmmislim o tome koliko jedna mala sitnica, jedna mala gesta može toliko puno napraviti... A mi sve shvaćamo olako i površno... Svi težimo nekim višim ciljevima i idealima, a ne shvaćamo da nam je ono potrebno za sreću, odmah iza ugla....

Uživajte u sunčanom vikendu...

Sve vas ljubi pčelica!

Pozz!

Ponekad mailom stignu korisne fowarduše koje upućuju na ozbiljan problem... Pošto sam čula već za ovakve prevare, podijelit ću ovo s vama jer znam da nije zafrkancija.... Dakle, fowarduša glasi:

'' Žrtva je na svom telefonu primijetila neodgovoren poziv na telefonski broj...+393193260013.. ''

Dozvolite da vas upozorim na nov oblik kriminalnih radnji - ovo se vec uveliko dogadja po Europi, a evo, stize i do nas.

Tok nelegalnog rada je ovakav: korisnik mobilnog telefona dobije, u nekom trenutku na svom mobilnom telefonu, propušteni poziv.. Do toga može  doći tako da telefon stvarno  zazvoni, a i ne mota uopće zvoniti. Uglavnom korisnik dobije propušteni poziv. Kada korisnik mobilnog telefona pogleda broj koji zove i kada taj broj počinje sa +39..., +390..., +391..., + 392..., +393..., +394... i tako dalje  (u ovom  primjeru, koji mi je poznat  telefonski broj je bio: +393193260045) i ukoliko korisnik taj poziv odmah izbriše, tim potezom se osigurao i uradio pravu stvar. Ukoliko pak korisnik mobilnog telefona nazove broj  propuštenog poziva, korisnik mobilnog telefona postaje žrtva kriminalaca. U prethodnom slučaju koji mi je poznat, kolega je svojim odgovorom na propušteni poziv izgubio vise od 2.000 EUR. Određeni brojevi iz gore navedenih grupa uvlače korisnika u situaciju da kada pozove te brojeve ne može prekinuti poziv i tako se napravi ogromni trošak na računu.
Brojne prijave MUP u potvrđuju da se broj ljudi koji odgovara na ovakve pozive povećava iz dana u dan i da korisnici mobilnih telefona sami sebe guraju u financijske probleme i postaju žrtve kriminalaca.

  
U nadi da ćemo spriječiti da se ovo dalje događa, molim vas da sa sadržajem ove poruke upoznate što više ljudi.

Dakle - NE ODGOVARAJTE NA POZIV brojevima sa +39..., +390..., +391..., + 392..., +393..., +394..., nego samo izbrišite poziv!!!!!!

Bolje spriječiti nego liječiti.

Sve vas ljubi pčelica!

Pozz!